WHY SO SERIOUS ?

Dobrodosli.. Napravio sam ovaj blog kako bih mogao diskutovati s "pametnim" ljudima o nama mladima. Zanima me sta drugi misle o zivotu, ljubavi, sexu itd. Uzivajte :D

08.07.2017.

OŽILJAK

I tako, bliži se noć i misli naviru. Nekontrolisane misli. Desetine njih. Samo tutnjaju glavom. Uglavnom sjećanja. I po koja o tome šta bi bilo da smo nešto drugačije uradili. Počinje slučajno a završava se predubokim uzdasima u danima, nedjeljama, godinama koje slijede. Znate, čovjek u životu često ima po dva, tri veća prekida. Kad malo zastanete i razmislite, shvatite da su neki bili samo naizgled veliki u trenutku, i da ste duboko u sebi znali da to nije to, prođu vas relativno brzo. A onda uslijedi taj jedan. Zakleo bih se, koban. Posle njega znate da više nikad ništa neće biti isto. Nikad. I možda ćete biti sretni sa nekim drugim. Negdje. Nekad. Možda i prije nego što očekujete. Ma, možda ćete biti jebeno najsretniji, imati sve o čemu ste maštali, biti obasipani pažnjom, živjeti u skladu, stalno se smijati, radovati, nemati gotovo nikakve svađe. Ali znati ćete jedno - u pola noći da vam ponude sav taj sklad sa tim nekim drugim ili brdo svađa i nemira koji se završavaju u zagrljaju one jedne osobe, u treptaju oka biste izabrali te svađe, te nemire, taj zagrljaj, tu jednu osobu sa kojom ste željeli i smjeli sve. I do posljednjeg izdisaja ćete se nadati da će vam neko baš to da ponudi. O kako bismo samo zgrabili tu priliku. Tačno je. Sve ima svoje granice. Granice su tu da se pomjeraju, samo problem je kad ih pređemo prije nego se pomjere. Tada bivamo poraženi. Trajno obilježeni. Doživotno lutajući drugim putevima a tražeći onu stazu i one prste da se ušuškaju među našim, dok hodamo jedno uz drugo, bezbrižni i najsretniji. Ali kažu da nema nazad. Ostaju nam sjećanja. I lutanje. Uspomene. I ožiljak. Žal. I uzdasi u noći kad ostajemo sami sa mislima. Međutim, eto, još ovo ću vam reći, sa knedlom u grlu i mokrim očima - da sam znao kako će ispasti i kako se završiti, ipak bih sve ponovio još bezbroj puta... Bar još bezbroj.

15.06.2017.

LJUBAV ?

Nije prijatelju ljubav za mene.. Nije za mene taj rizik, da dam sve jednoj osobi. Da joj cijelu dušu na ruke stavim, i da molim Boga da je ne slomi. Nije za mene to da je gledam kako plače, da je tješim, da budem uz nju, da dijelimo osmijehe i da joj kradem poljupce. Nije za mene ni da vodimo ljubav strasno, a da smo se prije toga krvnički svađali. Nije za mene dočekivanja jutra s njom. Da se divim prizoru, nje, pored sebe, njene lijepe kože i načina na koji slatko spava. Nije problem u tome što je meni to teško ili što se meni to ne sviđa. Problem mi je kako živjeti s tim onda kad sljedećeg dana ona to sve bude zaboravila. Nešto što gradim danima, mjesecima, i godinama, da ona baci u vodu za jednu sekundu ? Nije prijatelju.. Nije za mene ta bol i tuga, taj jad i patetika. Nije za mene ni ta jebena romantika. Šta će mi ? Kad se to sve preko noći ionako zaboravi...

11.06.2017.

ACTA, NON VERBA !

Da li je površno ili dubokoumno misliti da su ljubav, sreća i obećanja samo iluzije ? Da oni zapravo ne postoje ? Da su to samo riječi koje prikrivaju bol koje zapravo izazivaju i tegobu koju sa sobom nose ? Čovjek može obećati, može voljeti, može biti i sretan, a može biti i ništa od toga. Vrijedi samo jedno. Da su to i dalje samo riječi. A riječi su bezvrijedne, bez djela koja su im dokaz. Što obećati, pa lagati ? Što činiti nekog sretnim kratko, kad ćemo ga činiti nesretnim dugo, što voljeti pa biti stranac ? Zar nisu dovoljna samo djela bez riječi ? Bez definicija ? Bez komplikacija ? Mi ljudi smo takvi da nam ništa sveto nije, ni nečiji osmijeh, ni nečija radost, ne ne. Ništa nama sveto nije. Pa se ti prijatelju probudiš usred noći sa tupim pogledom, očima punih suza, u plafon, umotan u jorgan, okružen sa četiri zida i bez trunke emocija, koje su "ljubav", "sreća" i "obećanja" tuđa kao gumicom obrisala, pitajući se kako si dotle došao, tražeći grešku u sebi, dok suze govore o tvojoj nevinosti više nego ijedna riječ. Nije greška u tebi. Nisi ti kriv što si bio žrtva nečije igre riječi. Igre koja se nastavlja sljedeće jutro kad otvoriš oči i digneš glavu sa jastuka kojeg si noć prije topio suzama..

01.05.2017.

BAD DAY..

Onda kad imate loš dan,nema sjedenja i plakanja i razmišljanja:"Zašto?".Stisnite zube,nastavite dalje,nasmijte se ovoj pizdi od života,makar kroz suze,ali pokažite da ne možete biti zaustavljeni!Jer život je 10% onoga šta napravimo,a 90% onako kako ga prihvatimo!

24.04.2017.

MALO ODMORA

Konačno odmor. Završila jebena ispitna sedmica, ubili me matematika i programiranje. Nervozan sam, znam da sam loše uradio, ali šta je tu je, idemo dalje. Popravni me čekaju hahah. A do tad malo ću bacit chill uz neki film i vratit se treniranju i manekenstvu(yaaay). Šta ima kod Vas novoga ? P.S. Pišem čisto iz dosade, a i zbog toga što su neki htjeli da pišem, ali eto nemam trenutno inspiracije xD Drugi put :P

15.04.2017.

BELIEVE IN YOURSELF!!

Konačno sad kad sam se opet vratio, mogu da pišem i o onome što mi se dešava u životu. Ovaj put ćemo o nečem lijepom... Nisam negativan jbg samo mi je život pun pizdarija.. Uglavnom, za sve ovo vrijeme što sam bio odsutan, odlučio sam da se bavim manekenstvom.. Da li sam uspio ? Pa hajmo reći da jesam. Nisam daleko dogurao, imam dosta ljudi i modela i scouta koji me prate na Instagramu, imam predobrog jarana koji je uvijek tu, spreman da me slika i koji me od početka samog bodri. Bilo je tu svega, od ljudi koji su mi se smijali na tu ideju, koji su me odgovarali, koji su govorili da ja to nikad ne mogu bit, do onih kojih je manje, ali koji su bili uz mene. Konačno, upao sam u najpoznatiju i najbolju modnu agenciju u BiH. U inat svima. Nije ni to još ništa. To je sasvim mali korak, jer sad moram da se trudim da budem što bolji kako bih počeo i zarađivati od toga, iako studij ne želim i ne planiram napustiti. Uglavnom bit svega je, da bez obzira na sve, ono što želite, možete ostvariti, samo ako vjerujete u sebe i ako se trudite. Sreća prati hrabre, uspjeh i nagrada će doći uvijek kad se oko nečega potrudite. Velik je to korak bio za mene jer, nikad nisam imao lijepo mišljenje o sebi i svom izgledu.. Nemam ni sad. Ali, makar sam počeo vjerovati više u svoje mogućnosti. Želim svima od srca da vam se ispune sve želje i da uživate u životu i u svakom trenutku koji vam je dat. Poy raja do sljedećeg pisanja.

08.04.2017.

BEZ NASLOVA

Ne znam šta da pišem, ali pisati moram. Predugo sam sam. Predugo nemam nikog s kim bih mogao podijeliti svoje osjećaje, svoje trenutke, svoje tajne, svoje želje.. Predugo. Još jedna noć blijedi i topi se u mojim suzama koje niko ne čuje. Da dame, i muškarci znaju plakati. Da li sam ja dobra osoba ? Zašto se baš ovo meni dešava ? Da li je ovo jedan vid karme, što sam nekad prije ja bio loš prema nekome ? Zašto pored svega što imam u životu, duša mi je prazna.. Da li sam ja gubitnik i nitkov ?? Šta sam ja zaista ? Sad kad imam toliko pitanja, nema nikoga. Nema nikoga ko bi me mogao pogledati i reći nešto pozitivno. Nema nikoga ko će se nasmijati i reći "Ne pričaj gluposti". Imam takav osjećaj da samo propadam, i tom padanju nema kraja.. Volio bih da osjetim taj spokoj u sebi, ali nešto mi govori da je ovo tek početak. Priprema za pravu oluju koja tek dolazi..

27.08.2016.

VRAĆAM SE ?

Evo me raja.. Naletio sam vam čisto da vidim šta ima. Kako ste mi ? Da li sam vam nedostajao ? Hahha šala mala. Nedostaje mi pisanje.. Nakon svega što mi se izdešavalo, shvatio sam da mi fali pisanje u pola noći, čitanje poruka, pisanje postova, čitanje komentara, zezanje itd. itd. Da li ću se vratiti ? Ne znam.. Postoji šansa čim pišem, ali evo, živ sam, zdrav sam, treniram, u boljoj sam formi nego ikad ahaha. Nadam se da je i vama bolje. Čujemo se ljudi, ne budite stranci :P

18.03.2016.

ONE LAST NIGHT

Jeste li se ikada pitali, da nam je svima ostala još jedna, posljednja noć, šta bismo uradili ?
Kako bismo se ponašali ?
Kako bi to izgledalo ?
Da li bismo bili sretni, uživali u malim stvarima i trudili se da se što više zabavimo prije kraja ? Ili bismo bili ljuti, bijesni i maltretirali jedni druge.
Da li bi sa voljenom osobom dijelili sreću ili bismo se svađali ?
Da li bi vodili ljubav ili rat ?
Ja sam u ovom slučaju pozitivan i nadam se da bi svi mi više voljeli da doživimo sretan nego tragičan kraj. Zar nije zanimljivo to pitanje ?
Većina bi se trudila da se zabave i da budu sretni, vodili bi ljubav, dijelili radost. Sumnjam da bi iko bio tužan. No zašto ne živiti svaki dan tako ? Kao da nam je posljednji ? Ići isprobat nešto novo, ludo i nezaboravno. Praviti ludorije, biti nasmijani dijeliti sreću i osmijeh i ljubav. Zar to nije bolje nego režati jedni na druge i čekati kad će ti neko zabit nož u leđa. Hiljadu upitnika, a samo jedan odgovor. ZABOLI ME UVO.. Idem ja da uživam, a kome se reži nek me zaobiđe.
P.S. Dragi čitaoci. Hvala vam što ste mi davali kritike. Što ste uopće čitali, pratili i komentarisali moje postove. Što ste bili tu u ovom kratkom periodu i što ste mi pokazali da ima još uvijek dobrih ljudi. Hvala vam što ste postali dio mene i nadogradili me za jedan stupanj. Nažalost vas napuštam. Ali to se nadam neće biti kraj. Nadam se da ću se opet nekad vratiti među vas blogere i opet se sa vama zezati. Do tad.. Ostajte mi veseli i nasmijani uvijek radite ono što volite i ne dajte nikom da vas osuđuje i podjebava. Uživajte i nadam se da ćemo nekako održavati kontakt. Ko želi može mi se javiti privatnom porukom da mu dam fb ili broj. Blogeri ADIO. Nekad ćemo se opet sresti..

01.03.2016.

SRECA JE U MALIM STVARIMA

…Pogledom pratim ljude kako hodaju niz ulicu dok se vozim tramvajem.
Vidim, većina ih sa osmijehom hodaju, garant idu ili se vraćaju sa neke kafe ili tako nešto. Ali ima i onih sa čijih se lica vidi tuga, briga, bolest… Ali nebitno. Gledam ih samo zato što mi je mrsko gledat ljude u tramvaju, nekako su ili svi nafurani ili su nekakvi namršteni pa ih svaki tvoj pogled iznervira, a ima i onih sa čijih se lica vidi nekakav prezir prema ostalima. Pa sebe upitam: „ Odakle više tolika ljutnja i prezir jednih prema drugima ?“.
Tramvaj stane na stanici. Ulazi mlađi par, turci, a sa njima i njihova beba, imala je možda nešto više od godine dana. Sjednu na dvije prazne stolice ispred mene i bebu u kolicima smjeste pored sebe. Je li vam se ikad desilo da vidite bebu, i da se nasmijete, a da toga niste ni svjesni ? Kada je ta beba ušla u tramvaj, kao da je neko bacio bombu sreće. Nije više bilo namrštenih izraza lica, i prezirnih pogleda, samo osmijeh od uha do uha, i glupiranje, izmišljanje nekih grimasa, sve u cilju da se ta beba nasmije. Ljudi gledaju jedni druge sa osmijehom, pričajući o bebi, o njihovoj djeci, o djetinjstvu, k'o da se znaju sto godina. Ali kako ta mala beba, koja još ništa ne zna, ima toliku moć da napravi takav preokret od 180° ? Nije mi bilo jasno, pa sam se zagledao. Promatrao sam je, dok se onako igrala, u bebinom stilu, gledala sve oko sebe i upijala stvari pogledom. Onda se njen pogled zaustavio na meni. Njene oči tamno smeđe, velike, sa odsjajem u njima, ali ne onim kao što ih odrasli imaju. Neee. To je bio odsjaj, nevinosti, sreće, to je bio pogled koji ispituje sve oko sebe, pogled koji te vodi u njen svijet, svijet radosti, igre, nevinosti. Nisam ni trepnuo, a već me je uvukla u njega, zaboravio sam na sve brige, i počeo pravit grimase samo kako bih je vidio kako se smije, maše onim njenim sićušnim rukicama i ispituje me onim njenim medenim pogledom. Kao da me je neko začarao. Kroz glavu su mi prolazile slike mene kao bebe, mojih igara, pokušavao sam se sjetit kako je to bilo imati taj nevin pogled, i da li sam ja imao tu moć kao što je imala i ova mala beba ?
Tramvaj se opet zaustavlja. Mladi par ustaje. Kolica se kreću. Vrata se zatvaraju. Nevinog pogleda ispred mene više nema. Otišao je. Osvrnem se, vidim opet ona umrtvljena, namrštena lica, prezirne i ljubomorne poglede kojih samo do pred par trenutaka nije bilo. Kako je beba otišla, pokupila je svu radost i osmijehe, a mene izbacila iz svog svijeta i vratila u surovu realnost, realnost u kojoj niko nikog više ne voli, gdje nikog nije briga jedne za druge i gdje se sve više vidi i osjeti mržnja i tuga… Zar to nije jadno ? Zar to nije tužno ? Koliko smo samo puta čuli da je neko nekoga napao usred bijela dana, i onda samo ima očevidaca i povrijeđenih, nigdje onih koji su bili spremni pomoć drugome u nevolji. Ponekad bih volio da sam zauvijek ostao beba, da, gdje god da odem, ostavim osmijehe za sobom, i ljude koje se žele igrati i vratiti u djetinjstvo. Jednostavno, da napravim taj preokret u ljudskim glavama da se zapitaju gdje je njihova nevinost i dobrota nestala ? Al' onda skontam da je to nemoguće i da se to nikad neće moć desit jer niko od nas nažalost nema tu moć. Hah.. Zar to nije čudno ? Tako jedna sitna stvar napravi takav preokret, spoji ljude, bude glavna tema za razgovor, sreću, osmijeh. Ali zašto samo beba ? Dovoljno je da se osvrnemo oko sebe, ima pregršt tih sitnih stvari koji nas mogu usrećit, ali izgleda da smo postali previše slijepi. Zaslijepljeni mržnjom i prezirom, ne primjećujemo te stvari koje bi nas mogle iz korijena promijenit na bolje, koje bi nam život učinile sretnijim i koje bi spajale ljude samo pogledima, bez riječi.
…Otišla je beba. Otišao je pogled nevinosti. I neka je. Još ne zna kakav je ovo život. Grub. Tjera te da igraš po njegovim pravilima, iako to ne želiš. Jednog dana kad budem starac, možda se ponovo sretnemo u tramvaju, ali tada bez tvog nevinog pogleda. Bez tvoje moći da nasmiješ cijeli tramvaj, da spojiš ljude, da im izmamiš osmijehe, i da ih uvučeš u svoj svijet igre, kao što si mogao dok si bio malena nevina beba. Pregazit će te život kao što je sviju nas. Ali, molit ću se za tebe. Moliti, da život bude prema tebi što blaži, da u tebi nikad ne umre želja za igrom i da sačuvaš tu dobrotu i nevinost negdje duboko, duboko u sebi, jer to je jedino što te danas može činiti čovjekom i voditi te kroz ovaj pakao na Zemlji. Nema je više. Okrećem glavu prema prozoru i nastavljam pogledom pratiti ljude kako hodaju ulicom…
„Sometimes you can have the smallest role in the smallest production and still have a big impact.“ (Neil Patrick Harris a.k.a. Barney Stinson)


Stariji postovi

WHY SO SERIOUS ?
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

WHAT YOU NEED TO KNOW
I am who I am, 50 shades of fucked up. Take it or leave it. Read, think, fuck, love, enjoy life while it lasts but don't abuse people you're nothing to be able to do so..Love. Love is the key to everything. Finding it is a quest we are all in. So let the search begin.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
4526

Powered by Blogger.ba