WHY SO SERIOUS ?

Dobrodosli.. Napravio sam ovaj blog kako bih mogao diskutovati s "pametnim" ljudima o nama mladima. Zanima me sta drugi misle o zivotu, ljubavi, sexu itd. Uzivajte :D

18.03.2016.

ONE LAST NIGHT

Jeste li se ikada pitali, da nam je svima ostala još jedna, posljednja noć, šta bismo uradili ?
Kako bismo se ponašali ?
Kako bi to izgledalo ?
Da li bismo bili sretni, uživali u malim stvarima i trudili se da se što više zabavimo prije kraja ? Ili bismo bili ljuti, bijesni i maltretirali jedni druge.
Da li bi sa voljenom osobom dijelili sreću ili bismo se svađali ?
Da li bi vodili ljubav ili rat ?
Ja sam u ovom slučaju pozitivan i nadam se da bi svi mi više voljeli da doživimo sretan nego tragičan kraj. Zar nije zanimljivo to pitanje ?
Većina bi se trudila da se zabave i da budu sretni, vodili bi ljubav, dijelili radost. Sumnjam da bi iko bio tužan. No zašto ne živiti svaki dan tako ? Kao da nam je posljednji ? Ići isprobat nešto novo, ludo i nezaboravno. Praviti ludorije, biti nasmijani dijeliti sreću i osmijeh i ljubav. Zar to nije bolje nego režati jedni na druge i čekati kad će ti neko zabit nož u leđa. Hiljadu upitnika, a samo jedan odgovor. ZABOLI ME UVO.. Idem ja da uživam, a kome se reži nek me zaobiđe.
P.S. Dragi čitaoci. Hvala vam što ste mi davali kritike. Što ste uopće čitali, pratili i komentarisali moje postove. Što ste bili tu u ovom kratkom periodu i što ste mi pokazali da ima još uvijek dobrih ljudi. Hvala vam što ste postali dio mene i nadogradili me za jedan stupanj. Nažalost vas napuštam. Ali to se nadam neće biti kraj. Nadam se da ću se opet nekad vratiti među vas blogere i opet se sa vama zezati. Do tad.. Ostajte mi veseli i nasmijani uvijek radite ono što volite i ne dajte nikom da vas osuđuje i podjebava. Uživajte i nadam se da ćemo nekako održavati kontakt. Ko želi može mi se javiti privatnom porukom da mu dam fb ili broj. Blogeri ADIO. Nekad ćemo se opet sresti..

01.03.2016.

SRECA JE U MALIM STVARIMA

…Pogledom pratim ljude kako hodaju niz ulicu dok se vozim tramvajem.
Vidim, većina ih sa osmijehom hodaju, garant idu ili se vraćaju sa neke kafe ili tako nešto. Ali ima i onih sa čijih se lica vidi tuga, briga, bolest… Ali nebitno. Gledam ih samo zato što mi je mrsko gledat ljude u tramvaju, nekako su ili svi nafurani ili su nekakvi namršteni pa ih svaki tvoj pogled iznervira, a ima i onih sa čijih se lica vidi nekakav prezir prema ostalima. Pa sebe upitam: „ Odakle više tolika ljutnja i prezir jednih prema drugima ?“.
Tramvaj stane na stanici. Ulazi mlađi par, turci, a sa njima i njihova beba, imala je možda nešto više od godine dana. Sjednu na dvije prazne stolice ispred mene i bebu u kolicima smjeste pored sebe. Je li vam se ikad desilo da vidite bebu, i da se nasmijete, a da toga niste ni svjesni ? Kada je ta beba ušla u tramvaj, kao da je neko bacio bombu sreće. Nije više bilo namrštenih izraza lica, i prezirnih pogleda, samo osmijeh od uha do uha, i glupiranje, izmišljanje nekih grimasa, sve u cilju da se ta beba nasmije. Ljudi gledaju jedni druge sa osmijehom, pričajući o bebi, o njihovoj djeci, o djetinjstvu, k'o da se znaju sto godina. Ali kako ta mala beba, koja još ništa ne zna, ima toliku moć da napravi takav preokret od 180° ? Nije mi bilo jasno, pa sam se zagledao. Promatrao sam je, dok se onako igrala, u bebinom stilu, gledala sve oko sebe i upijala stvari pogledom. Onda se njen pogled zaustavio na meni. Njene oči tamno smeđe, velike, sa odsjajem u njima, ali ne onim kao što ih odrasli imaju. Neee. To je bio odsjaj, nevinosti, sreće, to je bio pogled koji ispituje sve oko sebe, pogled koji te vodi u njen svijet, svijet radosti, igre, nevinosti. Nisam ni trepnuo, a već me je uvukla u njega, zaboravio sam na sve brige, i počeo pravit grimase samo kako bih je vidio kako se smije, maše onim njenim sićušnim rukicama i ispituje me onim njenim medenim pogledom. Kao da me je neko začarao. Kroz glavu su mi prolazile slike mene kao bebe, mojih igara, pokušavao sam se sjetit kako je to bilo imati taj nevin pogled, i da li sam ja imao tu moć kao što je imala i ova mala beba ?
Tramvaj se opet zaustavlja. Mladi par ustaje. Kolica se kreću. Vrata se zatvaraju. Nevinog pogleda ispred mene više nema. Otišao je. Osvrnem se, vidim opet ona umrtvljena, namrštena lica, prezirne i ljubomorne poglede kojih samo do pred par trenutaka nije bilo. Kako je beba otišla, pokupila je svu radost i osmijehe, a mene izbacila iz svog svijeta i vratila u surovu realnost, realnost u kojoj niko nikog više ne voli, gdje nikog nije briga jedne za druge i gdje se sve više vidi i osjeti mržnja i tuga… Zar to nije jadno ? Zar to nije tužno ? Koliko smo samo puta čuli da je neko nekoga napao usred bijela dana, i onda samo ima očevidaca i povrijeđenih, nigdje onih koji su bili spremni pomoć drugome u nevolji. Ponekad bih volio da sam zauvijek ostao beba, da, gdje god da odem, ostavim osmijehe za sobom, i ljude koje se žele igrati i vratiti u djetinjstvo. Jednostavno, da napravim taj preokret u ljudskim glavama da se zapitaju gdje je njihova nevinost i dobrota nestala ? Al' onda skontam da je to nemoguće i da se to nikad neće moć desit jer niko od nas nažalost nema tu moć. Hah.. Zar to nije čudno ? Tako jedna sitna stvar napravi takav preokret, spoji ljude, bude glavna tema za razgovor, sreću, osmijeh. Ali zašto samo beba ? Dovoljno je da se osvrnemo oko sebe, ima pregršt tih sitnih stvari koji nas mogu usrećit, ali izgleda da smo postali previše slijepi. Zaslijepljeni mržnjom i prezirom, ne primjećujemo te stvari koje bi nas mogle iz korijena promijenit na bolje, koje bi nam život učinile sretnijim i koje bi spajale ljude samo pogledima, bez riječi.
…Otišla je beba. Otišao je pogled nevinosti. I neka je. Još ne zna kakav je ovo život. Grub. Tjera te da igraš po njegovim pravilima, iako to ne želiš. Jednog dana kad budem starac, možda se ponovo sretnemo u tramvaju, ali tada bez tvog nevinog pogleda. Bez tvoje moći da nasmiješ cijeli tramvaj, da spojiš ljude, da im izmamiš osmijehe, i da ih uvučeš u svoj svijet igre, kao što si mogao dok si bio malena nevina beba. Pregazit će te život kao što je sviju nas. Ali, molit ću se za tebe. Moliti, da život bude prema tebi što blaži, da u tebi nikad ne umre želja za igrom i da sačuvaš tu dobrotu i nevinost negdje duboko, duboko u sebi, jer to je jedino što te danas može činiti čovjekom i voditi te kroz ovaj pakao na Zemlji. Nema je više. Okrećem glavu prema prozoru i nastavljam pogledom pratiti ljude kako hodaju ulicom…
„Sometimes you can have the smallest role in the smallest production and still have a big impact.“ (Neil Patrick Harris a.k.a. Barney Stinson)

18.02.2016.

ENJOY

Nakon teškog dana dođem bacim se na krevet onako sav umoran, znam da ne mogu spavati zato si pustim muziku u nadi da ću zaspati. I tako svako večer. Začarani jebeni krug. Ali makar me opuste koliko toliko i pobjegnem nakratko od umora i problema. Opustite se i vi. Bez obzira što nećete razumjeti ništa, zatvorite oči i pustite da se njen glas igra vašim emocijama. Enjoy..

05.02.2016.

FEELING GOOD

Danas sam bio jako ljut i nervozan. Kažu naučnici da je zdravije izbaciti bijes iz sebe. Ne znam za vas ja se liječim šetnjom. Pokupio sam stvari i ispalio sam se. Tramvajem do Ilidže. Pješke do Baščaršije. Kafica sa sobom mi je godila. Kao i šetnja nazad do kuće. Ali ništa me nije dozvalo kao pjesma koja mi je bila sve vrijeme na repeat. Ako ste neraspoloženi ovo će vam vratiti raspoloženje koliko toliko. ZAGARANTOVANO! Enjoy.

03.02.2016.

PILLOWTALK

Perverzija u sto verzija...

22.01.2016.

ŠAPUĆEM

Kome ja to tiho šapućem u tamnim noćima ?
Čiju to ljepotu ja vidim srcem, a ne očima.
Da li si blizu srcu mom.
Da li čuješ moj glas?
Ili si daleko u beznađu tvom,
i ni da pokušaš premostiti ovaj jaz.
Volio te jesam, kao nijednu pr'je.
Voljet više ne znam, ni koga ni gdje.
S tobom sam budućnost tražio.
A samoću sam očito samo dobio.
Neću plakat za tobom, zaboga nisi jedina.
Ali ostat ću zauvijek jedna golema jama,
kojoj će dom vječni biti tama,
duša sama, kojoj je još jedna u nizu drama,
ostavila žig, bez ikakvog srama.
Ne brinem se za sebe, ja ću se snaći.
Taman nijednu više ne mogao naći.
Zanima me kako ćeš biti ti?
Da li ćeš plakati, ili šutiti vječno.
Ili ćeš kao ja tugu topiti tečno.
Dok topim se u snovima tvojih poljubaca i dodira.
Dok se sjećam svakog tvog strastvenog uzdisaja.
Ja spavati ni ovu noć neću od silnog nemira.
Jer ja ne znam šta ću više od ludog beskraja.
Idem sada nek te Bog čuva, jer ti i ja više ne idemo istim putem.
Budi dobro. Spavaj lijepo malena. A ja ću i dalje mjesecu da šapućem.

17.01.2016.

BABY IT'S COLD OUTSIDE

Ja volim snijeg. Volim kad vidim kako se pahuljice vijore zrakom. Kako plešu svoj veličanstveni ples. Do svoje smrti tj. dok ne padnu i otope se.. Baš kao i pahulja, ljudi ima mnogo, zajedno, ulazeći jedni drugima u putanju, žive ovaj život, koji prođe za čas. Baš kao i let pahuljica. Bog je dao zimu da osjetimo hladnoću. Da spoznamo šta je to hladnoća. Da pripremi naša tijela.. A za našu dušu dao je hladnoću ljudima. Baš kao što i pahulje su hladne i grade snijeg, tako i hladnoća ljudi gradi u našim dušama nešto. Nešto neopisivo i različito od čovjeka do čovjeka. Nekoga učini jakim. Nekoga slabim. Ljudi dođu. Ostavljaju za sobom svaki svoj trag. Ali njihov vijek je kratak. Hoće li njihova hladnoća nas prehladiti.. Ili, ćemo ostati imuni. Niko ne može reći. Ali jedno jeste istina. Ljudi prođu. Baš kao i pahuljice. Zamislite.. Stojite u mraku.. Ispod rasvjete.. Pahuljice padaju.. Pogled u nebo.. Jedna po jedna.. Pada na vas.. A ima ih bezbroj.. I od tih bezbroj jedan dio padne na vas.. I samo vas.. Padne i otopi se.. Ostavi jedan mokri trag i onda.. Nestane.. Zauvijek..

14.01.2016.

I ŠTA SAD ???

I tako opet ovu sedmicu počinjem sjebano.. Još jedna u nizu.. Od 2014 se samo nižu jedna za drugom.. Jebo ga patak kad ne mogu imati malo mira.. Zašto? I ono malo ljudi koje sam volio i stvari koje su mi značile sve su nestale jedna za drugom.. Svi otišli.. Postao sam sasvim usamljen i kao što kaže jedna osoba prava sam Pandorina kutija.. Nije ni čudo što ne dam nikom da mi priđe i da mi se približi, toliko sam puta osjetio ukus prevare i odlaska i ostajanja na cjedilu.. Ne želim to više.. Ali šta sad?? Ima li neko rješenje za to? To nije matematička formula koja bi se integralima ili izvodima ili limesima mogla riješiti(izvinjavam se za upotrebljavanje štreberskih pojmova). Nije to nuklearna fizika.. Šta sad? Jebem ti to pitanje.. i jebem ti ovu situaciju.. I sa tim upitnikom na glavi hodam u magli koja je obavila ovaj meni prelijep grad.. Sa drugaricom sjedim na kafi.. Primijetila je da nešto nije uredu sa mnom.. Rekao sam joj da me muče neke stvari.. Ona me pogledala. I pitala me kako joj izgledam.. Rekao sam joj: "Kao neko ko glumi da je sretan a zapravo ga muči nešto..". Ona se nasmijala i ispričala mi je kako joj je umro otac na njen rođendan.. "On mi je bio sve, i niko ga nikad neće moći zamijeniti.. I šta sad ? Nema ga više.. A život ide dalje.. Moram i ja.." Vidio sam kako joj se usna trese i oči su joj se počele puniti suzama ali nije zaplakala. Spustila je glavu. I šutila.. Meni se činila kao vječnost. U toj vječnosti prošle su mi kroz glavu sve slike mojih problema.. Ma zajebi to.. "Ipak je odradio dobar posao prije nego je otišao." Rekao sam. Ona je uspravila glavu i nasmijala se.. "Jeste.." Ustali smo i otišli šetati.. Možda je sve crno, možda jesu teške situacije, ali jebo ga dan i sedmica i mjesec i godina i život.. Ne predajem se.. Čuješ li me Bože? Ne predajem se.. I šta ćemo sad?

09.01.2016.

STRANGER pt. 2

Grizao sam se svu noc. Sta je sa Abasseom ? Gdje ce spavati ? Hoce li mu sta biti ? Oj Boze. Drzi me jedino cinjenica da cemo se sutra naci. I to mozda... Jutarnji zrak je pun neke svjezine. Tome doprinosi snijeg, pa sam iskoristio priliku da prosetam. Cekam Abbasea mozda mu se nesto desilo i vise ga nikad necu vidjeti. Ipak dok sam se raspravljao sam sa sobom o svim mogucim scenarijima Abasse mi se prisunjao i tiho prozborio, sa sirokim osmijehom na licu. Dobro jutro prijatelju moj. Ja sam mu odmah odgovorio i poceo ispitivati kako je, gdje je spavao, kako je proveo noc itd. On mi se samo osmjehnuo i rekao da je spavao u hostelu i da se ne brinem da je sve ok sa njim. Sjeli smo u obliznji kafic i tu je pocela prica. Prica o Abasseu. Prica o strancu. Pricao mi je o svojoj zeni, sinu i kcerki. Pricao mi je kako je otisao od kuce kako mu je umro otac i o bratu o majci koji ga bez obzira na sve nisu htjeli ostaviti. Slicni smo bili on i ja. Ista smo misljenja dijelili. Bio je moja buduca verzija. Momak koji zivi skromno i koji dijeli osmjehe nepoznatim ljudima. Covjek optimista i vizionar ali i realista. Izasli smo i krenuli da prosetamo. Kad.. Zvoni mu telefon. Javi se.. Ne znam francuski ali makar znam citat emocije sa ljudskih lica. Vidim tugu ali zasto ? Odjednom Abasse. Nasmijani Abasse. Pocne plakati. Cuo sam da spominje ime svog brata par puta.. Zavrsio je poziv. Samo me pogledao. Pokusao se nasmijati, ali se taj pokusaj pretvorio u lom suza. Nisam htio da ispitujem. Zagrlio sam ga. I on je mene i gorko plakao. Odjednom se uspravio obrisao suze uzeo telefon i nazvao zenu. Na engleskom joj je rekao da se javi mami i da joj kaze da je posjeti i da provedu vremena zajedno. Zatim je prekinuo pogledao u mene. Zagrizao usnu i rekao tuzno i tiho. Umrla mi je majka. Sledio sam se.. Nakon sto je obavio par razgovora otpratio sam ga do autobuske gdje smo se pozdravili i gdje mi je uputio posljednje rijeci koje je izgovarao kroz suze koje je pokusao suzbiti. "Prijatelju. Hvala ti za sve. Nikad se nemoj promijeniti ostani takav jer malo koji covjek ima ono sto ti imas. Srce. Za mene ucini samo jednu stvar. Izvedi bracu i majku u restoran. I jedite, druzite se i smijte. Neka niko ne spomene nista lose to vece. To je ono sto ces uradit za mene." Plakao sam i ja sa njim. To je posljednji put da sam ga vidio. Svi ljudi cak i oni koje ne znamo su dio nas na neki nacin. Ostavljaju trag u nasim zivotima. Neki manje, neki vise. A ovo... Ovo je bila prica o Abasseu. Ovo je bila prica o strancu.

01.01.2016.

HAPPY NEW YEAR

Glupo je sad nesto pametovati. Zelim ukratko reci. Godinu smo stariji godinu iskusniji i godinu pametniji. Neka nam sve ono sto nismo iskoristili u ovoj bude lekcija u novoj. Hajmo napraviti promjenu. Biti bolji ljudi. Dovoljni su samo zdravlje pamet ljubav i volja. Sreca ce doci. Naci cemo je u osmijehu kojem pruzimo staroj bakici ili malom djetetu. U necistoj misli koju izmamimo nekoj djevojci/momku. U marki koju cemo dati siromahu. U zagrljaju usamljenoj osobi. U poljupcu voljenog/voljene. Sretna nam svima nova godina. Neka nam bas ova bude prekretnica neka od ove budu sve najbolje. Laku noc vam zelim sve najbolje i najljepse od srca :D


Noviji postovi | Stariji postovi

WHY SO SERIOUS ?
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

WHAT YOU NEED TO KNOW
I am who I am, 50 shades of fucked up. Take it or leave it. Read, think, fuck, love, enjoy life while it lasts but don't abuse people you're nothing to be able to do so..Love. Love is the key to everything. Finding it is a quest we are all in. So let the search begin.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
6842

Powered by Blogger.ba